Biskup Perić: Jugoslavija je zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja

Objavljeno: 06/11/19 12:54

“Prethodna je država zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja. Neka ova država ispravi povijesne nepravde, vrati Crkvi što je Crkvino, a ne trebaju nikakva postumna priznanja i ploče odlikovanja”, ističe u razgovoru za Miportal, kojeg djelomice prenosimo, msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski upitan kako na simboličnoj razini od države izraziti priznanje žrtvi svećenika za narodnu i vjersku slobodu tijekom komunizma i je li to uopće potrebno.

Preuzvišeni gospodine, uz kršćansku zahvalnost za sve učinjeno u 50 godina svećeništva i, od toga, 27 godina biskupstva, dopustite osobniji pristup: nagledali ste mnogo nevolja, prosijali mnogo duhovnoga žita i kukolja. Naš je dojam da još uvijek zračite svježinom, radošću i nadom. Kako je danas biti biskup u Mostaru, u BiH i Hrvatskoj?

“Kršćansko-koncilskom radošću i nadom – da! Svježinom? – Vrijeme nosi svoje breme. Slijedeći crkveni kanon, prije više mjeseci predao sam odreknuće od službe u Papine ruke. Očekujem nasljednika po Duhu Svetomu. A dotle sve se redovito odvija. Biti biskup u Mostaru, i u BiH, i u RH i jučer i danas i sutra znači: ‘podnositi tegobe i žegu dana’, odnosno ‘mnoge nevolje’. Biskupska katedra daje dostojanstvo biskupu, a biskup opravdava ili ne opravdava takvo dostojanstvo. On je po službi učitelj, posvetitelj i upravitelj u zajedništvu s drugim biskupima i ‘cum Petro et sub Petro'”.

Koji su vam bili najradosniji trenutci tijekom Vašega dosadašnjeg svećeništva i biskupstva, a što su bili najteži izazovi?

“Najradosniji, sve po milosti Božjoj:

– Svećeničko ređenje s četvoricom kolega u Prisoju na Petrovdan 1969. rukopolaganjem biskupa Petra Čule;

– Mlada Misa u Rotimlji, 22. kolovoza iste godine.

– Pozdrav papi Ivanu Pavlu II. u Papinskom hrvatskom zavodu i u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989.

– Oslobođenje grada Mostara od agresora, 11. lipnja 1992. na dan proglašenja koadjutorom biskupu Pavlu Žaniću.

– Sedam beatifikacija mučenika naše Crkve: nadbiskupa Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., Pet Kćeriju Božje Ljubavi – Jule, Berchmane, Antonije, Krizine i Bernadete u Sarajevu, 24. rujna 2011. i don Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013.

– Proslava 25. obljetnice episkopata u Mostaru, 14. rujna 2017.

Najteži izazovi?

– Dolazak u Trebinje za župnika, 17. prosinca 1971.

– Preuzimanje predavanja ekumenske teologije na Bogoslovnoj školi u Sarajevu, u studenome 1974.

– Ulazak u rektorsku službu u Zavodu sv. Jeronima, 8. veljače 1980.

– Prihvaćanje Papina imenovanja za biskupa koadjutora, 29. svibnja 1992.

– Osnivanje, zajedno s biskupom Žanićem, četiriju novih župa u Mostaru, odjelidbom od katedralne župe, 6. siječnja 1993.

– Pohod franjevcima u šest dekanatskih mjesta (Duvno, Posušje, Široki Brijeg, Gorica, Humac i Čitluk) zajedno s generalnim vikarom Reda manje braće, p. Stephanom Ottenbreitom, ofm, – kao suizvršitelji Dekreta Romanis Pontificibus, postavljeni od Kongregacije za evangelizaciju naroda – radi potpisa Izjave o posluhu u smislu primanja pastoralnoga dekreta u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, 19.-20. lipnja 2000. Tada je većina franjevaca potpisala provedbu Dekreta.

– Izbor u peteročlanu Komisiju za proučavanje osobe i djela blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, pod pokroviteljstvom Svete Stolice, srpanj 2016. – srpanj 2017.”

‘HRVATI U RIMU’ TEK OD 1971. (O ZAVODU SV. JERONIMA)

Pozicionirajte nam, biskupije kojima upravljate: Mostarsko – duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku. Naša javnost o tome premalo zna? Kakva je, posebice, budućnost Trebinjsko-mrkanske biskupije i katolika u njoj?

“Mostarska: od Bune do Duvna, od Konjica do Gabele Polja uključujući, od 1890., župu Nevesinje s Fočom, Čajničem, Kalinovikom, Ulogom i Gackom, svega 66 župa. A Trebinje od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja s 15 župa i biskupijskim centrom u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu: Bobaru, Supetar i Mrkan, po ovome nazvana i mrkanska, bila je pod upravom iz Dubrovnika od 1819. do 1890., a od tada do danas pod Mostarom. Trebinjska biskupija nije administratura, nego prava biskupija koja ima mostarskoga biskupa za apostolskog administratora.”

Vaš svećenički i profesorski život obilježila je dionica u zavodu Sv. Jeronima. O tom vremenu malo se u našoj javnosti zna, pa nam opišite borbu za tu ustanovu u Vatikanu?

“U pet redaka pet stoljeća, je li? Mi smo Hrvati od Ulcinja do Rovinja i od Trebinja do Petrovardina službeno bili u Rimu Illyrici i Illirici, od 1451. sve do 1971. godine. Rektor Đuro Kokša uspio je kod Svete Stolice te Iliriče preimenovati u Croate s nazivom: Hrvatski zavod. Papa je dodao i naslov Papinski. Osamdesetih godina, u vrijeme moga mandata, to je provedeno i na svim civilnim forumima. Bitka oko imena posebno se vodila od 1901. do 1911. i od 1924. do 1928. A u to su se bile umiješale: vlada austrijska, vlada mađarska, vlada talijanska, vlada crnogorska u suradnji s vladama srpskom, ruskom i francuskom, konačno vlada srpsko-hrvatsko-slovenska. Hrvatski je episkopat bio kompaktan, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom do 1918. Sve je izvučeno na čisto. Tako da smo mi u Rimu priznati punokrvnim Hrvatima tek od 1971.”

Svoju svećeničku formaciju počeli ste od najmlađih dana. Nizale su se postaje: Sjemenište Šalata, Bogoslovni fakultet Zagreb i Rim, Visoka teološka škola u Sarajevu, rimska sveučilišta. Kakva je, po Vašem mišljenju, proteklih desetljeća, bila razina odgoja i intelektualne formacije budućih svećenika?

“Dvije se opasnosti nadvijaju i medijima raznose nad današnje čovječanstvo: sekularizam, sustav zatvoren u ovaj svijet, bez Boga, i relativizam u svemu, sustav bez apsolutnih vrijednosti koje bi sezale u vječnost. I Crkva je zaskočena tim prijetnjama. Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, Gospodin Isus ušao je u ovaj svijet utjelovljenjem u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga, a uskrsnućem izišao u novu životnu sferu i otvorio odgovore i na sekularizam i na relativizam. Ne će nas ti vjetrovi ovoga svijeta pomesti ako se budemo držali nauka i zakona Kristova.”

Posljednjih desetljeća jasno istupate u našoj javnosti: civilnoj i crkvenoj. Recite, zapravo pojasnite, što znači biti biskup i koja je uloga biskupa?

“Biskup bi trebao biti teološki opremljen, moralno hrabar, crkveno jasan. Pastir koji ne samo raspoznaje glas svojih vjernika i svećenika, nego i onaj koji zna odgovorno voditi povjerene mu duše. Ono što se ustručava reći ili napisati vjernik ili svećenik, tu bi biskup morao nastupati neustrašivo, istinito i razgovijetno”.

Je li teologija u službi Učiteljstva ili se odviše osamila kao čista znanost? Zašto ste kritički progovorili o nedavnom teološkom susretu u Dubrovniku?

“Može li se protumačiti stajalište jednoga Pape koji bi se lišio teološke pomoći Kongregacije za nauk vjere kojoj je upravo to glavna zadaća? Može li se razumjeti da se jedan biskup ili kardinal ne služi profesorima svoga fakulteta da mu pomognu u nacrtu poslanica, okružnica? Ne vidim da se naša teologija pretvorila u čistu znanost. U Zagrebu se svake godine održava Teološko-pastoralni tečaj. Ne samo teološki. Razlog mojemu ‘kritičkom osvrtu’ bio je u raščišćavanju teoloških pojmova. Sve je bilo javno, u medijima. Bio je to poziv da jedna feministička ‘teologinja’ – kako ćeš je drukčije osloviti nego pod navodnicima? – ne može prosipati zlo sjeme i očekivati da se mi prilagodimo tomu zlosjemenu, kao nečemu ‘različitu’ od pšenice i da poštujemo tu njezinu ‘različitost’, otrov. Ne može se na teološkoj školi buncati što komu padne na pamet ili reći studentima da se kritički postave prema onomu što čuju. Izabrat će točno ono što udara u srž Crkve: zanijekat će božanstvo Isusa Krista, zanijekat će opstojnost đavla, zanijekat će u Evanđelju autentičnost Isusovih riječi jer tada nije bilo magnetofona, prihvatit će da se pričest jednako daje parovima koji su u zakonitu braku i u preljubu, poigravat će se idejom o ređenju žena i o ukidanju celibata i slično”.