BARD MOSTARSKE FOTOGRAFIJE STOLE LASIĆ: U arhivi skoro dva milijuna fotografija

Objavljeno: 09/10/19 13:42

Bilo je to prije dvadeset i više godina. S novinarstvom kao životnim pozivom tek sam počinjala. I to upravo u Večernjem listu. Moj drukčiji, razigrani stil pisanja tražio je i drukčiju, posebnu fotografiju. Posebno oko za detalje koje bih tkala u svoje novinarske priče – uglavnom reportaže, putopise i crtice s kulturnih zbivanja. A onda se pojavio Stole i njegov fotoaparat i – znala sam da će moje misli pretočene u novinarske retke, imati itekako dobro fotografsko ruho. Jer – Stole je, naprosto, razumio i znao.

PIŠE: MISIJANA MILINKOVIĆ – BRKIĆ

Stojan Stole Lasić, mostarska legenda. Za fotografske karijere duge desetljeća, nikada se dosad nije predstavio samostalnom izložbom.

Zato je ova, uokvirena u naziv „Kulturna scena Mostara“, koja će se dogoditi sutra u Galeriji kraljice Katarine – po svemu posebna. Koliko je rada, dara i mara bilo potrebno sve ono što se događalo kroz tri desetljeća na mostarskim pozornicama predstaviti kroz izložbu od osamdesetak slika, to samo Stole zna.

Uhvatiti trenutak umjetničkog nadahnuća, zarobiti fotoobjektivom udah operne dive ili fotografijom za vječnost zalediti scenski pokret, titraj zraka proparanog dirigentskim štapićem…, sve je to Stole uspio dočarati svojim iskusnim fotookom.

Boris Dvornik, Pero Kvrgić, Nikica Kalogjera, Dino Dvornik, Arsen Dedić, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Relja Bašić, Vjekoslav Šutej, Dunja Vejzović,…, tek su djelić popisa impozantnih umjetničkih veličina koje je Stole ovjekovječio na svojim fotografijama, koje je, ovo ću posebno istaknuti, sam kući izradio i priredio za izložbu.

Fotografije su mu poput najrođenijih – kojom brižnošću o njima prvo promišlja, pa skrbi!… Pomno odabire trenutak, minuciozno pogađa igru svjetla i boje, i ostavlja kao svjedočanstvo jednoga vremena i trenutka kojega, možda, ni sami nismo svjesni, dok ga ponovno ne pogledamo s vremenskim odmakom. Kako opisati Stolu, a da nešto ne propustimo?

Možda je najbolje, u svome kritičkom osvrtu na izložbu, kazao kolega Ivan Vukoja: „Sveprisutan a samozatajan, nenametljiv fotočasnik ljudi, prizora i događaja.“

Izložba Stojana Stole Lasića „Kulturna scena Mostara“ događa se u organizaciji Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH, čiji je dugogodišnji član te Kosače.

Čudo je taj naš Stole, dobri fotografski duh svih, ama baš svih zbivanja u gradu na Neretvi… Jer Stolino oko svugdje stigne, a onda fotoaparat – jednostavno škljocne.

Nenametljiv i samozatajan u svoj svojoj briljantnosti, iznimna osjećaja za ljepotu svega što se fotoaparatom može zabilježiti za vječnost. Upravo kako u osvrtu Ivan Vukoja dalje piše:

„…usput otkrijete, na primjer, da je diplomirao na Glazbenoj akademiji, ili da je formirao prvi zbor ansambla Mostarske kiše, bio jedan od osnivača Mostarskog teatra mladih i što sve još ne. I sve onako usput, kao da to nije previše ni bitno. Kao da je na grani izraslo, onako, samo od sebe. Onda osvijestite još jedan detalj, fotoaparat. I počnete se pitati – jeste li ga ikada i igdje vidjeli bez fotoaparata? Neki navodno jesu, ja se ne sjećam. Dobro, kažete sebi, čovjek je fotograf, bavi se time, to mu je posao. Radi za Večernji list. A onda mu fotografije vidite u galerijama i na izložbama, u monografijama, u katalozima, na plakatima. I shvatite da je bio na svim kulturnim i sportskim događajima u Mostaru na kojima ste i vi bili, plus na onima za koje ste samo čuli da su bili kao i na onima o kojima su vam Stoline fotografije prva i jedina informacija.

Onda otkrijete da se fotografijom bavi već više od 50 godina i da u svome fundusu ima više od 1 800 000 fotografija. Iz raznih područja društvenoga života. Ne zanemarujući pritom ni prirodne znamenitosti i ljepote.

I pomislite: Stole je institucija! Trebalo bi ga zakonom zaštititi. Zbilja. Dodijeliti mu nagradu za životno djelo, a njegov fotografski opus proglasiti kulturnom baštinom grada Mostara. Ni u jednoj drugoj zbirci niti drugom mediju nije zabilježeno i pohranjeno toliko mnogo društvene memorije i refleksije Mostara kao u Stolinom fotografskom opusu. Njegova zbirka mogla bi biti glavno nalazište nekih budućih kulturnih antropologa i arheologa Mostara.

Zatim vas počne zanimati njegov stil, počnete analizirati i klasificirati njegov opus. Naravno, dominira novinarska fotografija u svim svojim potkategorijama i žanrovima: dokumentarna, sportska, slavnih osoba,
kulturnih i umjetničkih događaja, ratna, reportažna, itd. Onda slijede ciklusi portretnih, reklamnih, modnih, fotografija prirode i putovanja, zračnih, crno-bijelih i umjetničkih fotografija.

Kada se malo smiri vrtoglavica, zapitate se – ima li neki zajednički imenitelj, neka nit koja ih povezuje, karakteristika koja im zajednička? Odgovor je naravno, Stole. Njegovo djelo je neodvojivo od njegova lika, svjetonazora i načina života. Sveprisutan a samozatajan, nenametljiv. Takve su mu i fotografije. Lišene preuzetnosti, improvizacije i nepotrebnih efekata. Narativne. Poput pripovijetke. Bilježe i prenose ono što je u samome prizoru, neovisno o kojem žanru se radi, specifično i karakteristično. Fotografije koje vam pričaju priču o onome što prikazuju, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima. Samorazumljive i autoreferencijalne. Zaokružene i samostojeće. Majstorske.“

Pridružujem se Ivanovoj zahvali:
„Stole, hvala Ti za fotočašće!“