ZVONIMIR HODAK: Kako na učiteljskim prosvjedima nije bilo transparenata protiv ‘gospođe ministarke’?

Objavljeno: 02/12/19 19:32

“U Indoneziji je status quo vadis”, odgovorio je davnih godina u Bitoli vodnik prve klase na pitanje novinara Žarka Modrića o prilikama u “nesvrstanoj” Indoneziji gdje je upravo Titov miljenik Sukarno bio svrgnut s vlasti državnim udarom. Ta preteča našeg legendarnog podoficira-kolumniste Ante Tomića ušao je trajno u podsvijest nas par zagrebačkih “sretnika” koji smo tamo služili JNA. Ja još i po kazni…

Danas, nakon “100 godina samoće”, slavni Gabriel Garcia Marquez, da je srećom još živ, mogao bi, zahvaljujući “štrajku prosvjetnih radnika i trudbenika”, napisati novu epsku fikciju ili još bolje “obiteljsku sagu” o usamljenosti naših sindikalnih vođa u već epskom štrajku oko plaća i koeficijenata.

Kao i davne 1967.g. u progresivnoj Indoneziji, i kod nas je trenutno “status quo vadis” ili prevedeno na “zapadno -balkanski” – “j… lud zbunjenog”. Mene nije teško impresionirati pa odmah nakon toga i kupiti. Radi se o ljupkoj paroli koju su nosile mlade, progresivne, inventivne i “apolitične” štrajkašice: “Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a!”. Parola vrijedna “Lige šampiona”.

Nitko od odlično organiziranih štrajkača nije se prestrašio kako će mu “neobrazovano” dijete postati član SDP-a ili, ne-daj-Bože, HNS-a. Ovih dana reciklira se na fejsu genijalna poruka beogradskog glumca Zorana Radmilovića: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup”. Činjenica koju glupi ne mogu negirati je da je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića prosvjetarima bila srezana plaća, ukinut regres, bogovi su im uzeli božićnicu … Ali tada je na vlasti bila “avangarda radničke klase” poput Freda Matića, Jovanovića, Vesne Pusić, Milanke Opačić, Vrdoljaka, Marasa, Mršića, Bauka (komunizma) Anke Mrak-Taritaš…

Da love ima, dokaz je da se financira knjigu o Miki Špiljku


Kad čitaš ta imena i sam se nesvjesno zapitaš tko bi pametan i pomislio štrajkati i organizirati “spontani” protest protiv tako “uspješne” Vlade. A sindikalni vođe su ostali isti – onda i sada. Velike ribe i mali “ribići”. To su bila vremena kad je bilo teško drugima, a ne onima koji su već umrli. I mediji su bili relaksiraniji. Novinari su mogli napisati što god im se naredi. Vlakovi su kasnili po redu vožnje, zdravstvo je bilo besplatno, a liječenje bezobrazno skupo… Prosvjednici su jasno pokazali tko je Pedro. Jeste li vidjeli i jedan transparent na kojem se spominje aktualna “gospođa ministarka” koja vodi resor obrazovanja u ime stranke od 1,5%, stranke koja asocira na statističku grešku? A da love ime dokaz je što je njeno Ministarstvo sufinanciralo dugo očekivanu knjigu “Mika Špiljak, revolucionar i državnik”. “Mo’š mislit”, rekla bi Tanja Torbarina. Da je nastavak štrajka kao “spontanog” protesta debelo politički motiviran, jasno je i onima “koji su umrli i nije im teško”. I na kraju što bi se dogodilo da su vatrogasci, kad se zapalio onaj stan u Splitu, javili da trenutno štrajkaju!?

Naravno, ideološki zapaljivi štrajkovi sami denunciraju štrajkaše. Otrovne strjelice odapete su i prema Tuđmanu. “Lopovska privatizacija” je stara ljevičarska izlizana priča… Dr. Franjo Tuđman umro je pred 20 godina. Ostavio nam je dug od oko 10 milijardi dolara, od čega polovicu iznosi dug iz komunizma. Nakon tvrdog Domovinskog rata ostavio je netaknute hrvatske banke, velike firme kao INA-u i Plivu, Imunološki zavod, prirodna bogatstva, rude, naftu, pitku vodu, izvore, jezera, rijeke i Jadransko more… Danas nam je dug veći od 100 milijardi dolara, a sve što je vrijedilo je privatizirano. U osam godina vlasti SDP-a i HNS-a nije poništena ni jedna jedina privatizacija… Zašto? Krešo Ereš na fejsu je direktan: “Ono kad ljevica ruši desnicu uz pomoć djece….”. Višnja Tepeš: “Pa dokle više… mislim da bi medicinske sestre trebale dobiti povećanje plaće prije nego vi, a vi ste je dobili i sad je ne želite, ne mogu to više pratiti”. Ne mogu to pratiti ni učitelji Osnovne škole Marka Marulića iz Sinja koja je na svojim mrežnim stranicama obavijestila da s danom 29. studenog 2019.g. prekidaju štrajk.

Kad se podvuče zajednički nazivnik ispada da štrajka ne bi ni bilo kao ni ovih 40.000 tisuća ogorčenih prosvjednika da je na vlasti SDP s HNS-om. Ta opjevana, progresivna ekipa srezala je plaće, koeficijente, božićnice, regrese, a sindikalna nomenklatura ni u snu nije pomislila na prosvjed ili štrajk. Ako je netko i pisnuo onda je vjerojatno kroz zube zaškrgutao: “Prokleti Tuđman, što nam opet radi…”. A da sindikalni vođe “razmišljaju kritično” vidi se po njihovim plaćama koje se ne razlikuju puno od ministarskih.

Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?


Rječnik pun izlizanih pleonazama odnosno suvišnih ponavljanja: “vremensko razdoblje, najoptimalnije, no, međutim…”, ali ni traga odgovoru zašto su šutjeli, mučali, čkomili kad im je Zoki Milanović snizio plaće, srezao regrese, božićnice… Sada će mu u ime zahvalnosti i proleterske solidarnosti dati glas na nadolazećim izborima. I sad neka netko od lijevih farizeja dokaže da ovaj štrajk nije još jedan dokaz ljevičarskog demagoškog talenta. Preko leđa potplaćenih učitelja i profesora, preko kolebljivog i kompromisima opterećenog HDZ-a do ponovnog zauzimanja Banskih dvora. Kad se jednom opet ustoliče, kao da ih je netko dotaknuo čarobnim štapićem svi će problemi nestati u ljevičarskoj magli. Onda se ni Jelena Veljača neće više ukazivati iz Beograda jer će se za prava žena brinuti Rada, Anka Taritaš Mrak, Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka… a učitelji će možda skužiti u kojoj su se priči našli.

Zgodnu misao pročitah ovi dana na fejsu: “Ako se ikada pronađeš u lošoj priči, napusti je”.

Cijelu kolumnu Zvonimira Hodaka pisanu za portal Direktno.hr možete pročitati na sljedećoj poveznici: OVDJE.